Povijest

Vladislavci

Povijest Vladislavaca započinje 1836. godine tj. prokopavanjem kolođvarsko-bobotskoga kanala koji je omogućio isušivanje močvare Palača. Na tako dobivenu zemlju veleposjednik Adamović poziva na doseljenje Mađare (katoličke vjeroispovijesti) spremne raditi u novoosnovanoj tvornici kudjelje. Njihove kuće čepinsko je vlastelinstvo dovršilo tek dvije godine poslije, 1838. godine, a dotad su prvi stanovnici živjeli u privremenim drvenim kolibama. Već nakon desetak godina pojavio se spor oko obradive zemlje s mještanima susjednoga Dopsina, no vrlo je brzo riješen u korist Vladislavčana.

Prilikom osnivanja naselja, najbliža katolička župa bila je ona u Semeljcima, ali budući da je već 1845. godine osnovana i župa u Čepinu, mještani su izrazili želju pripadnosti čepinskoj župi što je riješeno tako da je formalno filijala Vladislavci pripadala župi Semeljci, a praktično župi Čepin. Zahvaljujući djelomično sačuvanoj prepisci između župnika i biskupije poznate su prilike u najranijoj fazi osnutka Vladislavaca. ‘Zlatnim dobom’ Vladislavaca moglo bi se nazvati razdoblje od 1902. do 1905. godine, kada biva otvorena tada prva moderna tvornica konoplje u Slavoniji, potom mljekara te cesta prema Čepinu (odnosno Osijeku). Tada su izrađeni i nacrti za izgradnju zgrade katoličke crkve, započela je izgradnja nove školske zgrade i konačno izgrađena je željeznička pruga Osijek-Đakovo sa stanicom Vladislavci.

Prvi svjetski rat prekinuo je gradnju crkve i unazadio ekonomiju naselja, tako da je razvoj u razdoblju između dvaju svjetskih ratova značajno usporen. Drugi svjetski rat donosi demografsku katastrofu koja je možda najrazvidnija na primjeru nestanka židovske i njemačke manjine. Poslije Drugoga svjetskog rata kreće veliki kolonizacijski val Hrvata, ponajviše iz Dalmacije, kojega slijedi snažna i brza no nenasilna asimilacija mađarskoga stanovništva. Nakon početnoga desetljeća saniranja ratnih stradanja, Vladislavci u socijalističkom razdoblju uglavnom ekonomski napreduju do osamdesetih godina odnosno ekonomske krize.

Tijekom gotovo cijeloga Domovinskoga rata Vladislavci su na prvoj crti bojišnice što rezultira izbjeglištvom većine civilnoga stanovništva koje započinje u ljeto 1991. godine. Ipak, Vladislavci su uspješno obranjeni i nisu bili okupirani. Osnutak Župe Vladislavci 1994. godine i Općine Vladislavci 1997. godine označava novu fazu u razvoju naselja, a dugoročno vjerojatno najozbiljniji problem predstavlja veliko smanjenje broja stanovnika i nestanak odnosno smanjenje značaja nekad vrlo uspješnih industrijskih poduzeća koja su Vladislavce u pozitivnom smislu razlikovala od obližnjih ruralnih naselja.

Izvor: Denis Njari, monografija Vladislavci, 2012.

Hrastin

Hrastin je 18 kilometara jugozapadno od Osijeka na lijevoj obali rijeke Vuke i pripada Općini Vladislavci. Selo ima 350 stanovnika većinom hrvata i mađara te bavi se poljoprivredom. Pučanstvo sela je nastalo od više okolnih naselja, mada su starosjedioci vjerojatno ovdje već od dolaska mađara u Karpatsku nizinu. Sami sebe smatraju potomcima plemena Botond. Govore veoma unikatan dijalekt mađarskog jezika. Ovdašnje pučanstvo je približno 1546 godine za vrijeme Reformacije primilo reformiranu vjeru. Prva župa i škola bila je u starom Hrastinu, pa privremeno neko vrijeme u Koprivni. U današnjem Hrastinu župa je osnovana 1714. godine kada su se mnogi doselili u naše selo. Prvi učitelj bio je Pazsar Janos, a od 1768. godine stigao je i prvi školovani učitelj. Nastava se odvijala na mađarskom jeziku sve do 1929. godine. Od tada do 1945. godine nije bilo nastave na materinjem mađarskom jeziku. Tako je sve išlo do sedamdesetih godina kada je zatvorena mađarska škola, pa su djeca imala mogućnost na njegovanje mađarskog jezika, što je i danas tako u obližnjoj centralnoj školi u Vladislavcima. Za vrijeme domovinskog rata pučanstvo je mnogo patilo, ali su herojski branili svoja ognjišta.

Dopsin

Dopsin je bio posjed Ivanovaca koji je od Horvata (Novih Mikanovaca) i Velikog Sela (Ivankova) bio udaljen svega dvadesetak kilometara. Dopsin se spominje kao svojina Ivanovaca god. 1263. (“križnici iz Dopsina”) i 1300., i to oko rječice Vuke. Danas južno od sela Dopsina kod Hrastina veliko poljoprivredno zemljište okolni stanovnici nazivaju Ivanovci, a most na Vuki “mostom na Ivanovcima”. Nije poznato kad su Ivanovci dobili ovaj posjed, a ni kad su ga ni kako izgubili. Godine 1361. ban Mačve Nikola Gorjanski držao je skupštinu Srijemske županije in villa Dobsa (u selu Dopsi) pa je vjerojatno već tada taj posjed pripadao Gorjanskomu. U XV stoljeću vlasnikom bivšeg ivanovačkog posjeda bila je susjedna velikaška porodica Korođ, iz utvrđenog grada Korođa blizu Osijeka. Iako je ovo područje bilo u vrijeme turske vlasti opustošeno, ipak se na dopsinskom posjedu održao jedan srednjovjekovni objekt: kapela u selu Koprivni. Kapela je jednobrodna s polukružnim svetištem. Zidovi su joj debljine 1 m, a na južnom pročelju ima romanički portal. Na zapadnom, glavnom pročelju nema ni vrata ni prozora. Zazidani lukovi na toj strani, kao i uske stube u sjevernom zidu, odaju da je kapela bila spojena s nekom zgradom. Prema tradiciji, a i prigradnji u svetištu, kapela je služila Turcima (kao džamija?), a god. 1757. je obnovljena i pretvorena u pravoslavnu kapelu Rođenja Presvete Bogorodice. Nema razloga ne vjerovati da je ta kapela jedini ostatak ivanovačkog sjedišta na dopsinskom posjedu.